Bitka za Solomonova ostrva
Posle bitke kod Midveja (3-5. juna 1942) Japancima je bilo jasno da su izgubili svaki izgled za dalja osvajanja i da se moraju pripremiti za konsolidaciju svog novoosvojsnog carstva na Pacifiku. S druge strane Amerikanci su već pravili planove kako će omesti tu konsolidaciju i onemogućiti japansku takozvaiu strategijsku defanzivu. Strategijska koncepcija da treba najpre svladati Nemačku, a potom se obračunati s Japanom, uticala je donekle na savszničke vojne i pomorske planove u oblasti Tihog okeana, ali su ipak planovi Saveznika razrađeni do februara 1942. bili ofanzivni i predviđali su napad na Solomonova ostrva, a zatim prodor ovim ostrvskim lancem prema Novoj Brntannji. Prvo je trebalo zauzeti ostrva Santa Krus, zatim Tulagi i okolnu oblast, dok bi se na ostrvu Efate i Novim Hebridima uredila pomorska n vazduhoplovna baza, kao i baza za hidroavione. Japansko osvajanje Tulagija, 3. maja 1942, imalo je ozbiljne posledice, jer je ovo ostrvo u japanskim rukama predstavljalo pretnju za veze između Australije i Sjedinjenih Država.

Odmah posle bitke kod Midveja, general Mekartur je predložio zauzimanje Rabaula sa mornaričko-desantnom divizijom podržanom pomorskim snagama u koje bi bila uključena i 2 nosača aviona. Admiral King nije obraćao mnogo pažnje ovom planu. Kao prvo, nije nameravao da nosače aviona izloži eventualnim napadima japanske avijacije sa Solomonovih ostrva, a zatim, nije hteo da te brodove stavi pod Mekarturovu komandu.
Opširnije »
Unique visitors to post: 43Bitka za Midvej
Japanske operacije za osvajanje Midveja imale su dvostrukn cilj. Na prvom mestu, Jalanci su želeli da ovaj atol upotrebe kao isturenu vazduhoplovnu bazu, sa koje bi mogli blagovremeno da opaze neprijateljske operativie grupe nosača aviona, koje su iz Perl Harbora operisale u zapadnom pravcu. Planeri ove operacije zamislili su napad na Aleute, severno od Midveja, kao manevar za odvraćanje pažnje. Drugi, šire odmereni cilj, bio je da se ostaci američke Pacifičke flote (upravo nosači avioia) izmame na otvoreno more i tuku u odlučnoj bici. Komandant japanske Kombinovane flote, almiral Jamamoto, smatrao je da je uništenje američkik nosača aviona osnovni preduslov za bezbednost japanskog područja na Pacifiku. Ako bi se postigla oba cilja, onda bi se ostvarila i mogućnost za invaziju na Havaje. Da bi se planovi sproveli u delo, formirano je nekoliko velikih flotnih odreda koji su zajedno činili najsnažniju armadu koju su Japanci ikad imali. Ukupno je bilo prikupljeno preko dve stotine brodova među kojima 11 bojnih brodova, 8 nosača aviona, 22 krstarice, 65 razarača i 21 podmornica. U operaciji je učestvovalo ukupio 700 aviona od kojih se oko 600 nalazilo na nosačima aviona, a preostali su operisali sa aerodroma na kopnu. Bilo je ukupno pet flotnih odreda:
1) Glavnina Kombinovane flote, pod ličnom komandom admirala Isorokua Jamamota, koja se između ostalog sastojala od 7 bojnih brodova, lakog nosača aviona „Hošo“ i 2 nosača hidroaviona.
2) Udarna eskadra nosača aviona pod viceadmiralom Nagumom, jednim od najsposobnijih komandanata japanske mornarice, koji je vodio napad na Perl Harbor. Njegova eskadra sastojala se od Prve divizije nosača aviona („Akagi“ i „Kaga“) koja je bila pod njegovom ličnom komandom, i druge divizije nosača aviona („Hiriju“ i „Soriju“) pod kontraadmiralom Jamagučijem, o kojem se pričalo kao o verovatnom nasledniku slavnog Jamamota. Osim toga. Nagumovoj eskadri pripadao je deo Treće divizije sastavljene od bojnih brodova, krstarica, razarača i pet brzih tankera.
Opširnije »
Unique visitors to post: 52Bitka u Koralnom moru
Pošto su zauzeli Holandsku Istočnu Indiju, sledeći cilj japanskog nastupanja u jugoistočnom pravcu bila je Nova Gvineja i ostrva istočno od nje. U toj oblasti je ležao i Rabaul, severoistočna tačka Nove Britanije, koji su Japanci zauzeli 23. januara 1942. godine, bez mnogo napora. Sledilo je zatim zauzimanje Laja i Salamaue 8. marta 1942. godine. Ovim poduhvatom Japanci su dobili svoje dve baze na obali severoistočne Nove Gvineje.
Amerikanci su odlučili da izvrše protivnapad. Viceadmiral Vilson Braun je dobio zadatak da organizuje napad na Rabul. Istovremeno, cilj ovog napada je bio i želja da se odvrati pažnja Japanaca od konvoja koji je trebalo da prebaci američke trupe u Numeu na Novoj Kaledoniji, da bi služile kao zaštita tamošnje industrije fosfata.
Dok su dva nosača aviona provila prema poziciji sa koje je trebalo da njihovi avioni polete u napad na Rabul, stigla je vest da su Japanci zauzeli Laj i Salamauu. Amerikanci su odlučili da iznenade protivnika pre nego što učvrsti svoje položaje. Pored toga odlučeno je da avioni polete iz Zaliva Papua, sa juga Nove Gvineje. To je značilo da će avioni morati da lete sa velikim rizikom preko planinskog venca Oven Stenli.
Sva 104 aviona iz grupe koja je pošla u napad stigla su do određenih ciljeva, i izuzev jednog, svi se mirno vratili u svoje baze sa uobičajenim izveštajem o „velikom broju potopljenih i oštećenih brodova“. Kada su američki avioni tipa „liberator“, sutradan ponovo krenuli u napad, poletevši iz Taunsvila u Australiji, da bi takođe bombardovali ove ciljeve, uverili su se da su avioni ratne mornarice strašno precenili gubitke koje su naneli i prijavili: „Svi potopljeni brodovi još plove“, glasio je njihov izveštaj.
19. februara 1942. godine Japanci su izveli napad na Darvin, grad u severnoj Australiji. Dva američka transportna broda bila su zauzeta iskrcavanjem jedinica, jedan teretni brod istovarao je municiju, a veliki broj drugih ratnih i trgovačkih brodova ležao je u pristaništu. Jedan broj japanskih aviona poleteo je sa aerodroma Kendari na Celebesu. Druga grupa japanskih aviona poletela je sa četiri nosača aviona koji su predstavljali jezgro udarne grupe viceadmirala Čuiči Nagumoa. Oni su primećeni u Darvinu tek kada su se pojavili na horizontu. Deset američkih lovaca P-40, koji su se vraćali u bazu, pokušali su da osujete osamnaest japanskih četvoromotornih bombardera koji su se ustremili na instalacije u luci, ali im to nije uspelo. Instalacije u luci bile su teško oštećene, a brod sa municijom odleteo je u vazduh, pri čemu je uništen i jedan australijski brod za prevoz trupa. Drugi japanski talas, koji se takođe sastojao od osamnaest aviona, izabrao je za svoj cilj aerodrom, i sasvim ga izbacio iz upotrebe zajedno sa sedamnaest aviona koji su tu stajali. Zatim su se Japanci ustremili na grad, i u brušućem letu mitraljirali i zapalili brojne brodove i drvene zgrade. U trećem talasu su doleteli bombarderi za obrušavanje. Napali su brod za hidroavione „Preston“ koji je uspeo da izbegne bombe, i razarač „Piri“ koj je pogoćen sa pet bombe, brod je potpuno prepolovljen potonuo.
Opširnije »
Unique visitors to post: 33Prepad na Tokio
Početkom 1942. godine Japanci su postizaln uspeh za uspehom. Za to vreme gubici zemlje izlazećeg sunca bili su relativno mali: poginulo je oko 5000 vojnika, dok je mornarica izgubila 23 broda od kojih je najviše račarača. Začuđujućom brzinom i poslovičnom štedljivošću oin su za svega nekoliko meseci uspeli da ponovo puste u pogon rudnike i fabrike u ogromnim oblastnma koje su osvoili.
U situaciji kad je japanska ofaiziva na Pacifiku bila u punom zamahu, bilo je krajnje vreme da se savezničkim trupama podigne moral, i pokuša da se bar u izvesnoj meri uzvrata za katasgrofu u Perl Harboru. Tako je u Sjedinjenim Državama stvoren plan za iznenadno bombardovanje Tokija. Ne zna se više sigurno ko je prvi dao ovu ideju, ali je izvesno da ju je predsednik Ruzvelt od početka podsticao. Ruzvelt je pitao komandanta američke flote, admirala Ernesta Kinga da li je moguće izvesti takvo bombardovanje, jer su baze koje su bile u savezničkim rukama ležale tako daleko od Tokija da avioni ne bi mogli da se posle napada vrate u svoje baze. Ni avioni mornaričkog vazduhoplovstva, koji su operisali sa nosača aviona, nisu dolazili u obzir; njihov radijus dejstva bio je takav da bi nosači aviona morali da zađu duboko u vode pod japanskom kontrolom, što bi za američku flotu predstavljalo rizik da pretrpi nove, velike gubitke. Admiral King naredio je tada svom vazduhoplovnom operativnom oficiru Donaldu B. Dankanu, da prouči problem i izradi plan operacije u kojoj bi bili upotrebljeni bombarderi kopnenog vazduhoplovstva, s tim da polete s nosača aviona. Istovremeno, King je s tom idejom upoznao komandanta vazduhoplovstva, generala Henrija „Hepa“ Arnolda, koji ju je pozdravio s oduševljenjem i prihvatio se organizacije i opremanja vazduhoplovnih jedinica. Januara 1942. godine predsedniku Ruzveltu je predložen koncept po kome bi, prvi put u istoriji vazduhoplovstva, avioni kopnene vojske poletali sa nosača aviona čim bi ovaj stigao blizu Japana. Pošto je sletanje na palubu nosača bilo neizvodljivo, avioni se posle izbacivanja svog tovara bombi iznad Japana ne bi vratili na brod, već bi odleteli prema Kini. Tamo bi pod komandom generala Džozefa Stilvela, načelnika Čang Kaj-Šekovog štaba i komandanta svih američkih snaga u Kini, ovi avioni učestvovali u daljim borbama na Dalekom istoku. Iako je plan izgledao rizičan, predsednik se odmah saglasio sa tim. Pošto se Ruzvelt složio, počelo se sa razradom detalja i temeljnim pripremama. Najpre se pristupilo rešavanju problema razdaljina. Potpukovnik „Džimi“ Dulitl – kasnije general Džems X. Dulitl – koji je trebalo da rukovodi operacijom, smatrao je da nosači aviona sa bombarderima mogu da se približe na 700 kilometara od japanske obale. Po njemu, ako je potrebno, avioni bi mogli da polete već na odstojanju od 900 kilometara, a smatrao je da je krajnja granica za uspešno poletanje i dolet odstojanje od 1000 kilometara od Japana. Avioni bi, naime, pošto izbace bombe iznad Tokija i drugih velikih japanskih gradova, morali da lete još nešto više od 1900 kilometara preko Istočnog kineskog mora do svojih odredišta na teritoriji Kine. Za ovaj poduhvat došla su u obzir tri tipa aviona. Posle dužeg razmatranja, Dulitl je na kraju izabrao srednji bombarder B-25 mičel.
Opširnije »
Unique visitors to post: 52Operacija “Atila”
U duhu Hitlerove „direktive broj 19“, bilo je planirano da se izvede operacija poznata pod šifrom „Atila“, sa ciljem da se zauzme neokupirani deo Francuske. Ova operacija je čuvana u strogoj tajnosti, pa čak ni Italijani ništa o njoj nisu znali. Glasila je: „Ukoliko u francuskoj Africi dođe do sukoba, odmah se mora zauzeti slobodni deo francuske metropole. U isto vreme potrebno je obezbediti da francuska flota i vazduhoplovstvo dospeju u naše ruke, a u svakom slučaju treba izbeći da padnu u ruke neprijatelju!“
11. novembar 1942. U tulonskoj luci nalazio se ukupno 171 brod, što ratni što trgovački. Admiral de Labord komandovao je eskadrom ratnih brodova, dok je admiral Marki bio komandant pomorske oblasti i ratne luke.
Ministarstvo mornarice izdalo je admnralima de Labordu i Markiju sledeća uputstva:
1) Bez krvoprolića, ne dozvoliti da u bilo koju pomorsku bazu dođu neprijateljske trupe.
2) Na isti način, ne dozvoliti da strane trupe zauzmu brodove, i, ako je potrebno, doći do sporazuma sa pregovaračima.
3) Ako je ovo isključeno, potopiti flotu.
12. novembar 1942. Labord i Marki izložili su uputstva svojim oficirima i zatražili njihovu zakletvu na vernost. Samo dvojica su to odbila.
13. i 14. novembar 1942. Nemački i italijanski oficiri došli su u Tulon.
23. novembar 1942. Novi ministar mornarice posetio je Tulon i naredio da se potope brodovi otvaranjem ventila a da nije rekao razlog.
Opširnije »
Unique visitors to post: 56Operacija “Torč”
Na osnovu sporazuma o prekidu vatre, juna 1940, vlada u Višiju zadržala je potpuni suverenitet nad francuskim kolonijama, iako je bila pod kontrolom italijanske, kasnije italijansko-nemačke komisije. Strateški važan položaj takozvane Fravcuske Severne Afrike zagolicao je obe zaraćene strane. Francusko područje se nalazilo u zoni ukrštavanja konvojskih puteva obeju strana u Sredozemnom moru i na Atlantskom okeanu. Nekoliko puta su Britanci pokušali da Francusku Severnu Afriku privuku na svoju stranu. Međutim, kao i raniji pokušaji kod Petena i Vejganda, tako su propali i njihovi pokušaji da pridobiju francusku flotu u Mersa al Kebiru i, kasnije, uz de Golovu podršku, u Dakaru. U Višiju su i te kako bili svesni važnosti severne Afrike. Viši je zato kasnije i stavio do znanja Londonu i Vašingtonu da će se severna Afrika braniti od bilo čijeg napada. Ni savezničke operacije ne bi se smatrale početkom oslobođenja, već nedopustivim napadom na francuski suverenitet. Prema silama Osovine se višijevska vlada nije tako čvrsto postavila. Tačno je da u junu 1940. Nemcima nisu dozvolili da izgrade vazduhoplovne baze kod Gibraltara i da su zabranili svako mešanje Italijana, jer su Viši, kao i celo francusko stanovništvo, smatraln da Italija nije pobedila Francusku. Kada su, međutim, Romelove trupe u proleće 1941. morale da se u severnoj Africi povuku, i kada su se približile Tunisu, sporazumom Hitlera i Darlana, takozvanim „Pariskim protokolom“, sile Osovine su dobile na raspolaganje luku Bizertu, tuniske železničke pruge i teritorijalne vode. Nije isključeno da admiral Darlan u to vreme nije dozvolio francuskim trupama i da se bore na strani nemačkog Afričkog korpusa. Kako se Romel u međuvremenu oporavio, do ostvarivanja tog sporazuma nikada nije došlo. Kada su Amerikanci počeli da pripremaju operaciju „Torč“, što je bila šifra za veliko iskrcavanje u severnoj Africi, znali su da, zahvaljujući Višiju, neće naići na topli prijem francuskih trupa. Zato su pokušali da ih zaobiđu. Obratili su se nekim kolaboracionistima koji su bili na ključnim funkcijama.
Opširnije »
Unique visitors to post: 36Neuspeh Saveznika kod Dijepa
U prvoj polovini 1942. Britanija je ponovo doživljavala vojne neuspehe. Ograničene britanske snage, raštrkane po svetu, trpele su poraz za porazom. Na Atlantskom okeanu, u jugoistočnoj Aziji i severnoj Africi rasla je stalna opasnost. Uz to je Sovjetski Savez, novi saveznik Velike Britanije, pod pritiskom nemačke ofanzive, postavio Britancima gotovo neizvodive uslove, među kojima i otvaranje „drugog fronta“ u severnoj Francuskoj.
U takvoj situaciji je vlada Vinstona Čerčila tražila neki izlaz. Napad na centar Nemačke izgledao je, privremeno, samo prihvatljiv kao prinudna mera da bi se olakšao položaj Sovjetskog Saveza. Ipak je bila moguća akcija na boku nemačkih položaja u Norveškoj ili iskrcavanje u severnoj Africi, ali to bi zahtevalo velike pripreme. U međuvremenu nije se smelo mirovati. Osim blokade, Britanija je odavno u borbi protiv nemačkih kopnenih snaga znala samo za strategiju „uboda iglom“; to su samo mali napadi na obalu da bi se uznemirio neprijatelj. Organ koji se time bavio, Štab kombinovanih operacija, a za čijeg šefa je određen lord Mauntbaten, bio je odgovoran i za velike invazije. Sledilo je spajanje oba zadatka koje je dovelo do plana „Dijep“ koji je, u stvari, predstavljao sintezu komandoskog napada i pokušaja iskrcavanja na obalu. Prvi veći napad izveden na Sen Nazer, 27. marta 1942, baziran je na iznenađenju i doveo je do potpunog uspeha. Iznenađenje je i sada bilo primarno, optimistička polazna tačka, jer je bilo jasno da će se Hitler lično angažovati za ojačanje obalske odbrane i za veću budnost.
Opširnije »
Unique visitors to post: 28Operacije u Severnoj Africi od juna 1942. do februara 1943. godine
Posle borbi u maju 1941. na frontu u Libiji nastupio je period relativnog zatišja. Nijedna strana nije imala toliko snage da bi pokrenula akciju za novu ofanzivu.Pogotovu što su saveznički avioni i brodovi sa Malte neprestano ugrožavali dopremu nemačkih i italijanskih pojačanja.Nekada bi više od polovine tereta završilo na dnu Mediterana.Nasuprot tome, Britancima je pošlo za rukom da nekoliko konvoja sa materijalom i ljudstvom sigurno dovedu do Kaira. Usled toga Britanci su posle nekoliko meseci bili dovoljno jaki da počnu sa novom ofanzivom, na kojoj je Čerčilo toliko insistirao kod generala Kloda Okinleka. Operacija je dobila šifrovani naziv „Kruzeder“, a za dan njenog početka određen je 18. novembar 1941. godine.Operacijom je rukovodio general Kaningem koji je komandovao trima motorizovanim pešadijskim divizijama, jednom oklopnom divizijom i dvema oklopnim brigadama.To je bio sastav 8. armije koja je mogla da računa i na jedinice u Tobruku, i to jednu diviziju i jednu oklopnu brigadu.
Formalno gledano, glavni komadant nemačko-italijanskih snaga u severnoj Africi bio je italijanski general Etore Bastiko.Ali suprotno Romelu, koji se neprestano nalazio na frontu, Bastiko se uglavnom nalazio u svom komfornom stanu u Tripoliju.U suštini trupama je komandovao Romel.Njegov Afrički korpus pomagale su dve italijanske armije, kojima je komandovao general Gambara.Pri svojoj poseti jedinicama na frontu, 4. novembra 1941. godine, Romel je izrazio svoje zadovoljstvo njihovom pripremljenošću i borbenošću.
Britanci su ipak bili u prednosti.Osma armija se potpuno neočekivano pojavila u pustinji.Iz Madalene kretale su se britanske trupe u širokom frontu da bi se postepeno lepezasto širile.Jedna grupa vezala je neprijateljske snage za njene pozicije kod Soluma i Halfaje.Glavne snage su skoro nesmetano nastupile ka Gar Salehu, gde su obrazovane dve udarne grupe.Levokrilna grupa krenula je ka zapadu i došla u žestok sukob kod Bir el Gobija sa jednom oklopnom italijanskom divizijom, koja je uspela da odbije napad.Desnokrilnu grupu odbila je jedna nemačka oklopna divizija i nanela joj teške gubitke.
Opširnije »
Unique visitors to post: 40Pad Filipina i Singapura
Avgusta 1941. Britanci su planirali da pošalju pojačanje u floti na Daleki istok gde je ratna opasnost bila u porastu.Ali zbog gubitaka i tehničkih poteškoća, ostvarenje plana nije moglo da se izvrši pre marta 1942.Kada je došlo do pogoršanja situacije na Dalekom istoku, upućen je u drugoj polovini oktobra u pravcu Singapura bojni brod „Prins of Vels“. Ubrzo posle toga pala je odluka da mu se pridruži modernizovani bojni krstaš „Ripals“ sagrađen još u prvom svetskom ratu. Komadant eskadre bio je admiral ser Tom Filips. Dva britanska broda uplovila su u Singapur 2. decembra 1941.Na svoje veliko iznenađenje, članovi britanske posade, koji su već dve godine bili u ratu, naišli su u Singapuru na krajnje bezbrižne zemljake.
Već 8. decembra oba broda su učestvovala u borbama na Malaji ali su posledice bile katastrofalne po oba broda.Napadi Japanaca na severni deo Malaje počeli su 8. decembra (dok je na Havajima još uvek bio 7. decembar)Japanci su još uspeli da se iskrcaju kod Singore (južni Tajland) i Kota Barua (severoistočni deo Malaje). Na ovu vest admiral Filips je odmah sazvao sastanak kome su prisustvovali komadanti i nekoliko oficira sa brodova „Prins of Vels“ i „Ripals“. Filips je odlučio da izvrši iznenadni napad na japanski konvoj koji su prevozili vojsku i ratni materijal.Prema planu trebalo je da se otvori vatra iz 52 topa teškog i srednjeg kalibra sa dva glavna broda koja bi raznela japanske transportne brodove. Planom je bilo predviđeno da se kod Singore i Kota Barua u praskozorje 10. decembra izvrši iznenadni napad na Japance koji to uopšte nisu očekivali. 8. decembra Singapur je napustila ser Filipsova mala eskadra koja se sastojala od dva velika broda i četiri razarača (dva razarača su bila još iz prvog svetskog rata).
Predveče 9. decembra iznad britanske eskadre preletela su tri japanska izviđačka aviona. Filips je mislio da su ih Japanci otkrili i da zbog toga neće moći da izvrši iznenadni napad, pa je zato naredio da se brodovi vrate nazad u Singapur. Dok se vraćao ka Singapuru admiral Filips je doznao da je došlo do novih japanskih iskrcavanja kod Kuantana. Pošto je to predstavljalo veliku opasnost za glavnu britansku bazu u Singapuru, Filips je odlučio da ovde napadne neprijatelja.
Oko 7 časova ujutro, 10. decembra 1941, britanski brodovi su se približavali Kuantanu. Datle su japanski avioni leteli daleko prema jugu bezuspešno tražeći svoj plen.Napokon su japanski avioni ugledali „Ripals“ tako da su sad znali gde da traže svoj plen.
Opširnije »
Unique visitors to post: 25C-35 Samua
Početkom 30-tih godina francuska vojska je tražila tenk koji bi uvrstila u svoje oklopne jedinice. Zadatak da izradi tenk za potrebe francuske vojske dobila je fabrika Samua (Somua). Posle nekoliko probnih verzija, Francuska Armija je prihvatila tenk koji je nosio oznaku S-35 (Char S-35). On je zvanično ušao u naoružanje 1936 godine, i sve do kapitulacije Francuske (25. juna 1940) proizvedeno je oko 500 primerka ovog tenka.
Objašnjenje naziva tenka Char S-35
- Char = Tenk
- S = Somua
- Somua = Societe d`Outillage Mecanique et d`Usinage d`Artillerie
- 35 = godina kada je počeo da ulazi u naoružanje
Oklop tenka S-35 je konstruisan iz tri dela (prednji oklop, zadnji oklop i oklop sa strane) koja čine jednu celinu. Vozač se nalazio napred, sa leve strane vozila, a desno od njega se nalazio vezista. Oba ova člana su ulazila i izlazila iz tenka kroz otvore sa strane, dok su otvori ispod tenka služili samo za hitne slučajeve. Kupola, koja je imala električni sistem za okretanje, je imala minimalnu debljinu oklopa od 56 mm.
Opširnije »
Unique visitors to post: 72




