Hrvatsko pitanje

Objavljeno 28. January 2010.

Jugoslovenski orijentisani elementi među Hrvatima, koji su uspeli preko Jugoslovenskog odbora da Hrvate spasu od posledica poraza Nemačke i Austro-Ugarske, omogućili su proglas ujedinjenja od 1. decembra 1918. ali nisu, bar neki od njih, ostali trajno odani državi čije su stvaranje pomogli (npr. Dr Ante Trumbić). Na hrvatskoj strani se od samog početka previđalo da je srpska vojska bila faktor koja je spasila Hrvatsko primorje od italijanske okupacije posle sloma Austro-ugarske monarhije. U vreme rasula Austro-ugarske monarhije, kada je trebalo braniti Dalmaciju od Italije, hrvatske trupe, koje su se naoružane vraćale sa fronta, nisu htele da je brane.

„Hrvatska je”, pisao je Dimitrije Ljotić, “ušla u Jugoslaviju više naterana ostalim pokrajinama nego sopstvenom voljom. Pored tog, haos koji je nastao posle sloma i veliki socijalni neredi terali su Narodno vijeće u Zagrebu da traži dolazak srpske vojske. Naposletku, nadiranje Italijana i slom Austrije, zahtevalo je dolazak srpskih trupa. Ta tri razloga, vojni, socijalni i politički složili su Hrvate da prvo traže srpsku vojsku, a zatim da proglase ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u državu Srba, Hrvata i Slovenaca“.

Novu državu SHS, odnosno Jugoslaviju nije hteo veći deo Hrvata. U toj činjeneici nalazi se suština onoga što je nazvano hrvatsko pitanje. Kada su se našli van opasnosti od stranog pritiska, kako italijanskog tako i nekadašnjeg austro-ugarskog, Hrvati su počeli da traže uspostavljanje svoje države.

Ranija tvrđenja i verovanja da su Srbi i Hrvati jedan isti narod i da govore istim jezikom sve su češće osporavana. Paralelno sa tim bledila je i jugoslovenska ideja. Sve više je isticana Hrvatska posebnost. U pismu Nikoli Pašiću od 21. oktobra 1914. pisao je Franjo Supilo: “Moja vjera i hiljada nas, koji stojimo na načelu narodnog jedinstva, jest da mi Hrvati, Slovenci i Srbi od Triglava do Timoka sačinjavamo jedan isti narod sa jednim te istim jezikom, a samo sa tri narodna imena“.

Kada je Narodno vijeće u Zagrebu, u drugoj polovini novembra 1918. godine rešavalo o prisajedinjenju sa Srbijom, Stjepan Radić se uporno borio da se takav golemi i istorijski zaključak ne može doneti na vrat na nos … U svom govoru pred Središnim odborom Narodnog vijeća 24. novembra branio je vrlo rečito svoju tezu da nikakva delegacija Narodnog vijeća nema pravo preneti suverenitet hrvatskog naroda ako o tome hrvatski narod ne bi bio predhodno saslušan i ne bi dao na to svoj pristanak. Stjepan Radić je tražio pregovore i predlagao stvaranje države po uzoru na Nemačku posle 1871. godine – stvaranje jedne federacije.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, hrvatske stranke su dobile ukupno 68 mandata, ali treba napomenuti da je Hrvata bilo i u drugim strankama, naročito meću komunistima i socijalistima. Iako je Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka dobila najviše mandata od svih hrvatskih stranaka, ona nije učestvovala u radu Ustavotvorne skupštine.

Bojkotovanjem Ustavotvorne skupštine i formiranjem Hrvatskog narodnog predstavništva Stjepan Radić je pokušao da stvori hrvatsku državu. Kraljevinu SHS on tada nije priznavao. Kasnije je ipak priznao i Ustav, i državu, i monarhiju, i ušao u Pašićevu valdu. Radić je posle puštanja iz zatvora, odlučio da učini prvu posetu Kralju. Tom prilikom darovao je svoje dve knjige sa svojom posvetom „vladocu i stvaraocu“, a malo posle ove posete primio je portfelj ministra prosvete u Pašićevoj vladi. To je bilo 1925. godine. Već 1927. Radić ponovo odlazi u opoziciju, a iste godine miri se sa Svetozarom Pribićevićem i sa njim formira Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK).

Partijsko-politička prepucavanja, borbe i uvrede, množile su se sve više. Pribićević i Radić bacali su svoje strelice ne samo protiv Radikalne stranke, već sada i Demokratske … To prepucavanje je toliko uzelo maha da su pojedini poslanici otvoreno govorili o krvi koja će jednog dana pasti. Pernar, jedan od Radićevih doglavnika naročito se isticao u dobacivanju uvreda i izazivanju nereda. I krv je, na žalost, zaista pala u Narodnoj skupštini. O tom događaju Ivan Ribar piše: “… Pernar i drugovi nazivali su ih (ministre i poslanike) lopovima, razbojnicima …Na adresu Puniše Račića padale su uvrede. Jednog dana pogođen lično od Pernara, izađe Puniša za govornicu, tražeći od Pernara da povuče svoju uvredu. Ne dobivši od Pernara izvinjenje izvuče Puniša pištolj iz zadnjeg džepa pantalona i uperi ga u Pernara. Metak pogodi Pernara u levu stranu grudi, tada ustade Pavle Radić, ali i njega Puniša dočeka metkom i reče „Tebe tražim“. Pavle se sruši na pod. Tada se okrenu prema Stjepanu Radiću, koji je sedeo u prvoj klupi zajedno sa poslanikom Granđom. Puniša pogodi Radića u trbuh, a Granđu rani u ruku jer se ovaj bacio pred Radića da ga zaštiti. U tom trenutku, sa leve strane, poleti Basariček prema Puniši, ali ovaj i njega sastavi sa zemljom. Radić je uspeo sam, bez ičije pomoći, da uz glasne jauke izađe iz dvorane“. Tako se tragično završio 20. jun 1928. godine u Narodnoj skupštini u Beogradu. Verovalo se da će Puniša Račić izbeći kaznu jer je uživo podršku nekih moćnih krugova u zemlji, međutim, on se sam prijavio sudu, bio suđen i osuđen na robiju.

Sa hrvatske strane se neprestano govorilo da je Puniša Račić izvršio atentat u Narodnoj skupštini po jednom unapred smišljenom planu i da su iza toga stajali važni i odgovorni srpski politički faktori.

Tragedija koja se odigrala u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine bila je velika nesreća za celu zemlju, i za Srbe, i za Hrvate i za Slovence. Pogibija Pavla Radiće, kao i Đure Basaričeka, i ubrzo iza toga i smrti Stjepana Radića, ne samo da su pogoršali odnose između Srba i Hrvata, nego su ugrozili i održanje jedinstva zemlje. Iz izjava koje su davali Vladko Maček i Svetozar Pribićević, može se videti ne samo njihovo ogorčenje nego i odbijanje svake saradnje sa strankama u Srbiji.

Kada je Stjepan Radić umro, istupio je dr Vladko Maček kao njegov naslednik i vođa Hrvata, i kralj Aleksandar ga je primio kao takvog. Kralju Aleksandru bilo je pre svega stalo do očuvanja narodnog i državnog jedinstva. Kada mu je javljeno da Radić ima nameru da ide u Zagreb i proglasi republiku i otcepljenje poručio mu je preko Pribićevića: “… da nema ništa protiv toga da ode u Zagreb, ali da pre toga da izjavu da je za državnu celinu a kako će se država preurediti to ćemo odlučiti kada on ozdravi. Ako ne bude hteo pristati, a on onda neka uredi kako misli da je bolje za Hrvate. A Vama, gospodine Pribićeviću, kažem, da vojska neće izaći na ulicu da puca na narod. Ja ću vojsci narediti da se povuče, a Vi i Radić činite šta znate i nosite odgovornost za nezavisnu Hrvatsku“.

Kralj je primio Mačeka 4. i 5. januara i sa njim razgovarao o aktuelnim problemima koje treba rešavati. Maček je tražio da se Jugoslavija podeli na sedam federalnih jedinica: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Vojvodinu i Makedoniju. Maček je još tražio da u sastav Hrvatske uđe cela Boka Kotorska i Srem sa Zemunom. Kralj Aleksandar je ove zahteve odbio.

6. januar 1929. godine stvorio je sasvim drugo stanje stvari koje Maček u početku nije odbijao. Stavljajući se na čelo borbe Hrvata protiv tadašnjeg režima, Maček je došao u sukob sa zakonom; bio je uhapšen 22. decembra 1929. godine i ostao je u zatvoru sve do 14. juna 1930. kada je od suda proglašen nevinim.

Opoziciono delovanje SDK sa Mačekom na čelu, našla je svoj puni izraz u „Zagrebačkim punktacijama“. Punktacije su imale pet tačaka, a pored traženja da se stanje vrati na 1918. godinu, oštrica je uperena protiv „srbijanske hegemonije“ (treća tačka). I Mile Budak je potpisao ove Punktacije kao Pavelićev predstavnik u zemlji. “Zagrebačke punktacije“ pozdravio je CK KPJ. U jednom članku u „Proleteru“ istaknuta je parola prava na samoopredeljenje hrvatskog naroda do otcepljenja i osnivanja samostalne države, kao parola protiv „velikosrpske vojno-fašističke diktature“.

„Zagrebačke punktacije“, oštre izjave Mačeka, antijugoslovenski rad Krnjevića i Košutića u inostranstvu i sejanje razdora u zemlji, učinili su da je Maček, uveče 31. januara 1933. godine, bio uhapšen i osuđen na tri godine robije. Sa Mačekom i kad je bio u zatvoru kralj Aleksandar nije prekidao veze. Kao posrednik između njih služio je dr Ivan Šubašić.

Pogibija kralja Aleksandra zatekla je Mačeka u bolnici u Zagrebu. Kada je Ivan Meštrović došao u bolnicu da ga obavesti šta je bilo, on je to već znao … Rekao je Meštroviću: „Je, kak da nisam čul. Silovit on, a siloviti oni drugi. A nije se ni čuval, niti su ga čuvali. Ali ja tu mislim da su stranjski prsti … Kaj bi vraga ustaše sami. Šteta ga je. On je imal kvalitete, al do zla Boga glupe i pokvarene savetnike“.

Po nalogu Namesništva Maček je oslobođen iz zatvora. Pod vladavinom Namesništva Maček je dobio mogućnost nesmetane političke aktivnosti. Uspostavio je vezu sa političkim strankama u Srbiji, iako je to ranije odbijao. I više od toga, one su ga priznale za vođu Udružene opozicije i sa njim na čelu išle na Jevtićeve i Stojadinovićeve izbore. Na izborima održanim 5. maja 1935. godine Maček je dobio 97% svih hrvatskih glasova. To je bila jasna poruka hrvatskog naroda da on Mačeka smatra svoji pravim vođom.

Maček je vodio razgovore sa Milanom Stojadinovićem ali bez rezultata. Posle Stojadinovića, na čelo jugoslovenske vlade došao je Dragiša Cvetković. Nakon više susreta i razgovora odlučeno je da se stvori banovina Hrvatska. Po tom predlogu u sastav banovine Hrvatske bi ušle i Savska i Primorska banovina sa Dubrovnikom, kao i gradovi Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. U ostalom delu Slavonije i Bosne i Hecegovine održao bi se referendum kako bi narod odlučio da li želi da pristupi Srbiji ili Hrvatskoj.

Ovim planom Hrvatska je dobila svoj Sabor, koji može da donosi autonomne zakone i imenuje svoju vladu na čelu sa Banom koga imenuje Kralj, ali on za svoj rad odgovara samo saboru. Spoljni poslovi, spoljna trgovina, odbrana, pošta, telefon, kao i transport ostaju pod centralnim Parlamentom i vladom, a sve drugo lokalno spada pod nadležnost banovine. Uredbom o banovini Hrvatskoj nije bilo predviđeno posebno državljanstvo, već su stanovnici banovine Hrvatske bili državljani Kraljevine Jugoslavije. Na lično insistiranje kneza Pavla, Maček je ušao u vladu kao njen potpredsednik. Za bana je imenovan Ivan Šubašić, koji je kao bivši jugoslovenski dobrovoljac uživao poverenje Kralja Aleksandra. Prvi akt vlade koja je obrazovana 26. avgusta 1939. godine je bio da objavi uredbu o Banovini Hrvatskoj.

Sa sporazumom Cvetković-Maček, i stvaranjem banovine Hrvatske nije bila zadovoljna ni jedna strana. Maček je u tom momentu dobio ono što je mogao dobiti, ali ni jedan deo njegovih pristalica nije bio zadovoljan. Maček je, ističući da je ovaj sporazum samo prva faza rešenja hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, davao nade svim velikohrvatskim elementima da će biti kasnije postignuto ono što sad nije moglo biti ostvareno.

Maček je, neuspevši da dobije komandu nad žandarmerijom, povećao broj „Hrvatske zaštite“, koja je pred rat iznosila 200 000 ljudi. U aprilu 1941. godine ona je na mnogo mesta otvoreno istupala sa ustašama i razoružavala jugoslovensku vojsku te sačekivala okupatora predajući mu jugoslovensko oružje i zarobljene jugoslovenske vojnike.

Nakon Nemačke okupacije Jugoslavije Vladko Maček je odbio ponuđeno mesto na čelu Nezavisne Države Hrvatske, a nakon proglašenja NDH povukao se na svoje imanju u Kupinec, ostajući tako izvan političkih zbivanja. Godine 1941. je bio zatvoren u Jasenovcu, a od 1942. se nalazio u strogoj izolaciji u Kupincu. Nova komunistička vlast nakon rata mu nije bila sklona pa je 1945. otišao u emigraciju u Pariz, a zatim u Vašington. Umro je u Vašingtonu 15. maja 1964. godine, a posmrtni ostaci su mu 1996. preneseni na zagrebački Mirogoj.